петак, 30. септембар 2011.

Vinski metež


U toj sobi koja beše ispunjena polumrakom, čuh graju ljudi. Uđoh iz radoznalosti da pogledam ima li nekog poznatog meni.. Videh par poznanika, nasmejanih, lepo odevenih, spremni da me okupiraju svojim pozdravima. Divno mirišu, zaista. Trudili su se da ne gledaju na mene kao na čudaka. Svi se oni bave poslovima koju su na daleko višoj stolici od moje. Naravno, u njihovim očima sam video mnogo neiskrenih reči, dodira, osećao sam čak i licemeran vazduh koji je dopirao od osobe kojoj sam bio okrenut leđima. Svako od tih ljudi je nekada u prošlosti razmenilo par reči sa mnom. Oduvek sam imao osećaj da, kada mi je bilo ko ispričao nešto o sebi, svoj problem, rešenje, dilemu, ubeđenje, kao da sam odmah sve te tajne stavljao u posebne delove. Ti njihovi delovi koji su postajali vremenom moji su se taložili. I ja sam se osećao posebno. Drago mi je bilo što su ljudi želeli da mi kažu toliko toga i osećali potrebu da podele sa mnom nešto njima veoma vredno. Sa čuđenjem sam naravno uvek odreagovao, ali sam saslušao do kraja. I nisam ih prekidao u svom trenutku govora. Gomilao se broj takvih osoba koje su čas po čas želele da mi nešto ispričaju. Nisam shvatao zašto to rade, nismo se poznavali toliko dobro a već sam znao suštinu problema koji vuku godinama unazad za sobom. I tako je svima trebao momenat moje pažnje. Mog odobravajućeg trenutka, kao da se slažem sa svim tim. Klimao sam glavom na sve što sam razumeo, ali i na ono što nisam. To što nisam razumeo, kada bih ostao sam, pokušavao bih da rešim u svojoj glavi. Neko bi zaželeo nekad čak i savet. A onda počeh da razmišljam, da li bi iko od njih voleo da čuje ono što ja imam da kažem. Da li da probam da sa nekim stupim u tako otvoren razgovor posle samo par dana spoznaje. I odlučih da odaberem neke. Tako prvom ispričah šta me je danas iznerviralo. Drugom šta me je oduševilo, trećem o čemu sam pisao. Ali oni nisu ćutali na sve to. Prekidali su me čim bih počeo da pričam. Kada bih napravio pauzu u trenutku razgovora, ovaj bi je iskoristio da započne neku svoju priču. Stanje kajanja što sam se uopšte upustio u deljenje svoje vasione se javilo odmah nakon završene priče koju sam i ovog puta saslušao do kraja. Pomislio sam da sa još nekim neće biti tako, ali bilo je.. Bacih se u razmišljanje zbog čega su svi tako sebični. Možda nisam dobro izvršio pretragu. Kada bi postojale kategorije ljudi, birao bih onu gde se najviše sluša i ćuti. KOliko samo prija osećaj dok slušaš nekog i ćutiš. I umesto bilo koje izgovorene reči na kraju, samo uputiš topli pogled koji je već grlio svu tu silinu ćutanja i skladištio sve izgovorene rečenice na mestu gde ga niko ne može pronaći. I tako ja nastavih sa svojim starim ćutanjem. I slušam. Slušam sve njihove lepe, slabe, najsvetlije trenutke. Jer svi ti trenuci ne mogu biti izuzetni ukoliko ih ne podeliš sa nekim. I tako se svaka tuđa priča penje mojim visokim stepenicama koje vode do vrha značaja..

0 коментара:

Постави коментар

Blogger news

Pažnja

Creative Commons лиценца
Ово Neke moje stvari - Blog , чији је аутор Milos MIladinovic, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Без прерада 3.0 util.Unported .
Засновано на делу на nms-s.blogspot.com.

Blogger templates