недеља, 21. август 2011.

Slomljena krila


Let kroz zvezdano nebo. Misao kroz prazninu razuma. Pesma kroz beskraj šarenila. Srećan je. Iako je mrak, zvezde su tu da mu obasjaju puteve zablude. Leti visoko iznad zemljanih puteva posutim trnjem. Siguran u sebe da je bezbedan u svom prostranstvu svetlosne tame. Ne pita ništa. Jer misli da zna odgovore na sva pitanja. Želi da nastavi svojim razmišljanjem. Smetaju mu prepreke na putu koje odbacuje žestoko, sa puno gneva. Ali on ima dobru dušu. Znaju to svi, pa i on. Ostavio je iza sebe nešto što mu je veoma vredno.
Ali nije toga svestan jer je omađijan trenucima obojenim bojama duge. Pomišlja da je vredno ići tim putem. Vreme je stalo. Ne čuje sat koji otkucava jedan, zatim drugi, zatim treći čas, za njega više ne postoji odbrojavanje. Siguran je da će taj let leteti celog života. Blistavim očima leti ka svom vrhu planine. A onda bol. Jak bol u grudima. Uplakanih očiju, pada u mračni ambis. Leži. Jedva otvara oči. Mutnim pogledom gleda oko sebe. Mračno je. Nigde svetlosti. Oseća bolove svuda po telu. Odlučuje da ustane i po prvi put u svom životu zakorača po trnju, nogama koje nema. Zna da krvari, ali predaje se potpunom bolu. Nastavlja dalje. Ni sam ne zna kuda ide. Pokušava da zamahne krilima, ali već pri najmanjem naporu zna da su slomljena. Izmučen, staje. Pokušava da opipa u mraku da li ima nekog malog prostora bez trnja, na kojem bi mogao da legne i odmori malo. Nakon mučnog probadanja i još veće lokve krvi iza sebe, nalazi mesto. Razmišlja da li da tu sačeka svoju smrt. Ipak, rešava da prvo odspava, pa će kasnije razmišljati o tome. Pada u dubok san. Sanja drveće sa kojih opada žuto lišće. On čuči ispod jednog sa svojim prijateljem. Pričaju o lepoti jesenjih kiša. Slušaju pesmu vetrova koja svojim notama odzvanja tunelima visokih planina. Uživaju u bajci opalog lišća. Budi se. Oseća nešto na licu. Pokušava da razazna šta je. Nešto krhko sa oštrim ivicama. Želi da ga ne uništi jer shvata da je nežno. A onda, iz visina mračnog ambisa kap. Druga, treća, zatim mnogo njih. Kiša. Jesenja kiša je svud po njegovom licu. Spire mu krv sa slomljenih krila i odnosi u ponore mutnih voda. Zbunjeno posmatra kako crnilo iznad njegove glave zamenjuju mutni oblaci. Putevi mračnog ambisa nestaju pred njim. Trnje je zamenilo jesenje lišće koje neprestano opada sa drveća žute šume. Stojeći slomljenih krila na kiši, posmatra nekog sličnog njemu kako čuči ispod vrbe pognute glave. Približava se, i prepoznaje ga. To je bio njegov prijatelj kojeg je ostavio na istom tom mestu kada se upustio u visok let. Izmučen, seda kraj njega. Obojica ćute. Razmišljaju o životu. Znaju koliko je kriv. A onda rečenica. Rečenica koju samo leptir slomljenih krila izgovara nakon bolnog pada. "Nikada više toliko visoko". Usledili su pogledi puni topline i razumevanja. I nakon dužeg ćutanja, slušajući kišu kako besprekidno pada po tlu, odgovor. "Od sada, samo zajedno toliko visoko".

0 коментара:

Постави коментар

Blogger news

Pažnja

Creative Commons лиценца
Ово Neke moje stvari - Blog , чији је аутор Milos MIladinovic, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Без прерада 3.0 util.Unported .
Засновано на делу на nms-s.blogspot.com.

Blogger templates