субота, 20. август 2011.

Mrlja savršenstva


Njegov život se nastavlja. On se pita, da li je u potpunosti prešao preko mutne reke u kojoj je bacio mnogo patnje i boli. Oseća kako se u njegovoj srži topi ledeni breg, i kako kroz tmurne oblake, sunce obasjava njegovu staru ranu. Zaceljuje je. Ocećaj prija. Jedan po jedan končić puca, i rana više ne izgleda tako bledo. Ne shvata, da li je napokon došlo vreme da ugleda novi život. Drugi život, sa možda malo više sreće nego što je imao u prethodnom. Plaši se onoga što bi se moglo dogoditi.
Da li će, ili neće opet zavoleti? Onako iskreno, i sa puno strasti. Jedan po jedan list sa njegovog tela upija sunčevu toplotu, i opet je u duši proleće. Radostan je ,jer je na neki način, možda i pomoću ruke sudbine, dobio još jednu šansu za novi početak. Početak koji bi mu veoma značio. Svestan je da su počeci teški i da je sve konfuzno tada. Svaki dan i svake noći ,on razmišlja koliko je siguran u ono što oseća. Desilo mu se nešto veoma čudno. Nije navikao na čudne stvari ali voli spontanost. Oduvek je bilo sve isplanirano, šablonski programirano. Ali on nije robot. I ne želi da ga bilo ko posmatra na taj način. Ima prava kao i svi drugi da voli ,plače, i da se raduje, ali i da sve to podeli sa drugima. Ukoliko ima sa kim da podeli. On prati igru leptira koja se dešava u njegovom stomaku. Zaljubljen je. Ubeđen je da zapravo na neki opet čudan način voli. I to ga zbunjuje. Ali uživa u tome ,prepušta se radosti života. Posmatra beskrajno plavetnilo koje je hiljadama kilometara udaljeno od zemlje. Istrže svoju glavu, ali sunčevi zraci mu zaslepljuju vid. I priseća se. Priseća kako je nekada bio u tim udaljenim visinama, i slep išao putevima beznađa. Ne. Nije bilo krivo njegovo slepilo zbog onoga što se dogodilo na tom putu. Opekao ga je žar sunca koje se ugasilo, a za to je samo on kriv. Dozvolio je sebi da se prepusti uverenju da bajke ipak postoje. Ali sada je ukorenjen sa zemljom-svojom realnošću. Posmatrajući nebo, razmišlja kako je bio naivan. Ali sada, kada mu se vid vratio, na nebo ne gleda istim očima. Jer je saznao poentu svega lepog što postoji. Ma šta god mu se učinilo lepim, uvek je tu nešto što bi mu pomutilo vid, bio to bljesak sunca ili nešto treće. Ali više mu se sviđa ovako na zemlji. I posmatrajući druge cvetove kako pokušavaju da svojom visinom dosegnu nebo, on zna da negde tamo visoko,nije njegovo mesto. Zauvek će ostati još samo jedan cvet među mnogim cvetićima, nadajući se da će ga neko jednog dana ubrati i čuvati zauvek. A možda i neće nikada..

2 коментара:

Miloš Miladinović је рекао...

Divan post Alle! :)

Miloš Miladinović је рекао...

Hvala najlepše! :)

Постави коментар

Blogger news

Pažnja

Creative Commons лиценца
Ово Neke moje stvari - Blog , чији је аутор Milos MIladinovic, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Без прерада 3.0 util.Unported .
Засновано на делу на nms-s.blogspot.com.

Blogger templates