понедељак, 22. август 2011.

Minut ćutanja


U glavi puno je slika. Slika koje nikada nisam mogla opisati rečima. Sada kada nemam čemu da se radujem, one se sve više bude u meni. One se u mojoj glavi raduju, pevaju neispevanu pesmu koju su htele ispevati do kraja. Ne žale zbog toga, ali i dalje se nadaju da će se njihov album sa slikama popuniti do kraja. One ne znaju kada ili što je najbitnije od svega, da li će se ikada sve privesti kraju, ali svakim danom gaje po zrno nade. Ne žele biti zamenjene nekim drugim slikama, i započeti novi album pod novim nazivom, žele da me svaki dan podsećaju na život koji sam imala. Kažu da čovek ima samo jedan život. Uverila sam se u suprotno. Ostavila sam jedan iza sebe. Jedan koji mi je puno značio. I još uvek mi preskupo znači. I onda počinje. Prva slika se javlja u mojim mislima. Gleda me očima duboko prozirno plave boje. Pogled iskren, nežan kao svila, pun topline. Želi da mi kaže koliko me voli, ali oči su već izdale njegove reči. Ćuti i gleda me. Prija. Svakim treptajem obavija mi srce mekanom i tankom vunom. Ne želim da ovo ikad prestane. Puštam da još malo uživam u sećanju njegove ljubavi. Ali tada razum prekine sve, i shvata da je ostalo samo lepo sećanje. Mesto obavijeno mekanom i tankom vunom želi ponovo. Ali razum shvata da je gotovo. Stapa se sa srcem i uživajući zajedno plove kroz milion drugih slika jedne izgubljene ljubavi. Ma koliko god bila izgubljena, još uvek je u meni. Ljubav. To prokleto osećanje..

0 коментара:

Постави коментар

Blogger news

Pažnja

Creative Commons лиценца
Ово Neke moje stvari - Blog , чији је аутор Milos MIladinovic, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Без прерада 3.0 util.Unported .
Засновано на делу на nms-s.blogspot.com.

Blogger templates