уторак, 23. август 2011.

Kapljica krvi


Čujem je. Osećam. Ona prolazi kroz moje telo munjevitom brzinom u samo jednoj sekundi. Svaka njena sekunda, produžava moj život. Nailazi na velike i male krivine niz koje se spušta poput vodopada. A onda se uliva u novi vir, tu zastaje na par minuta, i kreće dalje. Ona polazi iz neke tačke meni nepoznate. I nakon što obiđe kilometarske puteve, opet se vraća na početak, i opet sve iznova. Ali ide samo pravo. Pravo, žustro, hitro, strujeći, izvršava zadatak koji joj je dat. Nikada umorna, nikada istrošiva, nikada zla, pokušava svim silama da me održi u životu, zajedno sa hiljade njenih prijatelja, ona obavlja svemirski veliku misiju. Neprogramirana. Jednostavno stvorena da stvara. Prirodna i čista, kao voda iz velikih, dubokih izvora. Trudi se da ne bude zloupotrebljena, i da ne bude besciljno prolivena. Njena toplina greje moje srce koje besprekidno kuca za moj opstanak. Priznajem. Do pre nekoliko trenutaka nikada nisam razmišljala na ovaj način o njoj. Sada shvatam njen veliki značaj. Bez nje, živela bih smrtno, beznačajno. Jednom davno, osetila je poriv ljubavi, i tekla samo za nju. Žurila je svakog trena da udovolji njoj, samo njoj. Nije razmišljala o posledicama, već je njena nežnost rasla sve više i više. Osetila je sigurnost, i prepustila se ruci sudbine. Sa velikim neznanjem je bila ubeđena da zna da je ništa ne može oteti iz te ruke. Provodila je biserne dane u njenom naručju, i volela da bude voljena svakim danom sve više. I bila je voljena. Samo jednog dana je prestala da to bude. Jer je doneta presuda. Njena presuda za grehe za koje ni ne zna, i nije bila svesna da je počinila. Njena munjevita brzina je prestala da struji nežno i naivno. Naglo se zaustavila pred vratima čistilišta zbunjena, i u Nedodjiji. Želela je da veruje da je sve san. Ali nije bio san. I ona je to odlično znala. Sada i dalje teče pravo, žustro, hitro, zbunjeno ispunjavajući zadatak koji je njoj neshvatljivo dat. Ali ovog puta besciljno. Polazeći iz njene tačke i obilazeći ponovo iste kilometarske puteve vraćajući se na početku, i opet sve iznova. Htela je da bude voljena, i bila je. I ko zna? Možda jednog dana ponovo krene biserna lavina njenih osećanja, jer bi ona svakako to želela da ponovo oseti. Da bude ponovo makar na kratko, a možda i zauvek voljena njena toplina, jer je ona samo još jedna od mnogih, kapljica krvi..

2 коментара:

Miloš Miladinović је рекао...

Alle se raspisala... ;) Mora da se zaljubilaa. :D 

Miloš Miladinović је рекао...

Hehe. To su mi stare priče, sa novim pričama krećem sutra. :)

Постави коментар

Blogger news

Pažnja

Creative Commons лиценца
Ово Neke moje stvari - Blog , чији је аутор Milos MIladinovic, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Без прерада 3.0 util.Unported .
Засновано на делу на nms-s.blogspot.com.

Blogger templates