субота, 17. септембар 2011.

Una noches memorable


Posvećeno Potpisu Omladine


*Napomena: Akcija oslikavanja je krenula 12. avgusta 2011. godine. Predstojeći događaji opisani su od dana kada sam prisustvovala prvoj večeri akcije.
Spomenuta imena nisu izmišljena, kao ni bilo koji drugi događaj.




21. avgust 2011.

Plan je bio da samo prošetamo gradom. Ali glas sa druge strane žice je rekao:
" Mogli bismo do mesta gde se radi oslikavanje".
Naravno da nisam imala pojma koje mesto i kakvo oslikavaje. Ali rekoh. Ma hajde, što da ne. Našli smo se blizu moje ulice i krenuli do mesta prepuno umetničkih duša.
Kada smo stigli, bila sam zbunjena uvidevši toliko ljudi na jednom mestu. Bilo je mnogo njih koje nisam poznavala, ali i onih koje sam znala. Priključila sam se mom društvu sa kojim sam izlazila već puna dva meseca. Na zidovima, na kojima se radilo oslikavanje, bilo je završenih i nezavršenih murala. Fantastično su izgledali. Bila sam oduševljena. Ubrzo sam primetila ko su u stvari glavni i odgovorni za ovakav događaj, ali sam takođe i videla, da su i mnogi koji su bili u prolazu želeli da se late četkice i ostave svoj obojeni trag na zidu. Bilo je muzike, zabave, smeha, priče, mnogo međusobnih upoznavanja. Atmosfera je bila povodljiva. Prosto nisi mogao a da ne zastaneš na trenutak i vidiš šta se tu dešava. Te večeri sam saznala da su i dvojica Meksikanaca uključeni u ovaj projekat. Prišla sam i upoznala se sa njima, sa željom da čujem uživo španski jezik, a i samim tim se oprobam u svom znanju istog. Jedan momak se zvao Heronimo Rosales Akosta, dok drugi Tavo Alvarez. Tokom razgovora sa Heronimom, saznala sam kako su oni dospeli do ove akcije. Naime, bili su na Belom Kamenu u okviru likovne kolonije, poslao ih je njihov profesor iz Meksika. Došli su u Prokuplje iz radoznalosti, međutim naišli su na umetnike iz akcije oslikavanja i pridružili se njima. Komunicirali smo na engleskom, jer je bilo mnogo lakše. Uzgred sam saznala i nešto više o životu u Južnoj Americi i nakon deset minuta razgovora sa Meksikancem, vratila sam se društvu. Drugarica mi je rekla da se društvo složilo da krenemo kući, ali ja sam htela da ostanem. Međutim, krenusmo. Sa mnogo pozitivnih emocija, nadala sam se sutrašnjem umetničkom okupljanju.










22. avgust 2011.

Ovog puta sam ugovorila izlazak do mesta okupljanja sa drugom koji je proveo čitav dan sa ljudima od prethodne večeri. Sreli smo se nedaleko od lokacije, pričao mi je o proteklom danu, međutim ja sam jedva čekala samo da stignemo do zidova koji su premazani bojama više od hiljadu puta. Kada smo stigli, atmosfera je i ovog dana bila neumorna.
Opet je bilo mnogo nasmejanih lica koja su harizmatično puštala crvene, žute, plave linije po zidovima. Ubrzo sam saznala da te večeri treba da dođe srpska nacionalna televizija i obavi intervju sa organizatorima događaja. Kada su novinari stigli, morali smo da se povučemo sa strane da ne bismo smetali, kako bi mogli sve da snime. Dok su momci, Miloš Kostić, Ivan Radenković, Stefan Krasić i drugi, koji su u stvari bili odgvorni za ovaj događaj, uvežbavali svoje govore, mi smo nestrpljivo čekali da se već jednom ugase kamere i da nastavimo sa svojom zabavom. Snimanje je trajalo oko sat i po vremena, nisam ni primetila kada je televizija otišla, a mi smo već zašli u nastavak večeri. Neki od nezavršenih murala su se polako privodili kraju, ali je tu ostalo još dosta posla za naredna dva dana. Tada sam i ja dala svoj mali umetnički doprinos meksičkom muralu zvanom "čovek od lišća". Svake večeri smo smeli da se zadržimo do malo više od dvanaest sati posle ponoći, a onda bismo zabavu nastavili u gimnazijskom školskom dvorištu. Meksikanci su nas obasipali španskim izrazima i kulturom, dok smo se svi poneli prema njima kao najgostoljubiviji narod na svetu. Čak su nam stalno ponavljali kako nikada nisu sreli prijatnije ljude, ni u Beogradu, već baš u Prokuplju. Iako su neka lica prvi put u životu progovorila međusobno, ponašali smo se kao da se znamo duži niz godina. Bilo je već odista kasno i ja sam krenula kući. Sutradan sam čula da su mnogi ostali do ranih jutarnjih časova, igrajući košarku na školskom terenu.




23. avgust 2011.


Posle većeg dela neprospavane noći, dan je krenuo kasno. Drug mi je rekao da je ekipa od sinoć trebalo da ode na bazen, ali ja sam bila sprečena u tome. Nisam saznala šta se desilo sa tim bazenom, ali ostao je dogovor za izlazak uveče.
Opet smo došli do mesta gde su se murali dovršavali, opet je bila gomila nasmejanih ljudi prisutna i činilo se da muzika koja je krasila čitavu atmosferu u pozadini nije dozvoljavala da bilo ko ostane nenasmejanog lica. Dok su se prepričavali utisci od prethodne večeri, ja sam posmatrala sve te talentovane ljude koji su se, ne pokazajuću ni najmanji umor na bilo kom delu svoga tela, prosto stapali sa svojim slikama za koje su bili zaduženi. Ostalo je da se urade još dve slike za koje će biti potrebno još ovo i sledeće veče. Dok smo sedeli i pričali, posmatrali smo kao hipnotisani kako se dorađuju crteži. Nismo ni bili sto posto koncentrisani na razgovore od siline boja koja je upadala u oči. Ovo veče je takođe bilo i poslednje veče jednom od dvojice Meksikanaca Gustavu Tavu Alvarezu. Bio je veoma srećan, a u isto vreme i tužan što mora da napusti ovo divno mesto i divne ljude koji su ga okruživali prethodnih nekoliko dana. Svi su želeli njegov potpis ili neki maleni crtež na papiru za uspomenu. On se trudio da svima pokloni makar minut pažnje kako razgovorom tako i svojom umetničkom sposobnošću. Tada je Ivan Radenković inicirao da uradimo jednu grupnu sliku koja će sve nas sećati na dane provedene između zidova koji dišu obojenim vazduhom. Veče je prolazilo tako brzo, da je već došlo vreme da se spakuje oprema, a zabava nazvana "after party" ili samo "after", nastavi gde, nego na gimnazijskom terenu. Vicevi, šale, i drugi razgovori, sve je ostalo na tim školskim stepenicama. Došao je i trenutak da se oprostim od Tava, kojem je bilo veoma žao što se sutra vraća svom rodnom mestu. Bilo kako bilo, i ovo "adios" je tužno ispratilo završetak još jedne nezaboravne večeri. A sutra..










24. avgust 2011.

I ovog puta sam osećala istu radost pri samoj pomisli da je došlo još jedno veče koje će obeležiti boje, ljudi i muzika. Ovo je bila i ujedno noć kada se svi murali na ova dva zida privode poslednjim radovima. Veče je krenulo sada malo usporenim tempom, jer smo svi bili svesni činjenice da ćemo uskoro napustiti prolaz koji sada krase prelepe slike taknute visokim talentom.
Sada je prisustvovalo manje ljudi nego obično, verovatno iscrpljeni od silnog nespavanja svake noći, pa su rešili da ostanu kod kuće kako bi napunili baterije da podrže još koje kulturno veče. Posmatrali smo kako se "Merilin Monro sa Divljeg Zapada", Bob Marli i Lav dovršavaju, a na mene je posebno ostavila utisak visina murala na suprotnom zidu. Svaka malena sličica na papiru pretvarala se u delo velikih razmera. I to makar po mom mišljenju, izgledalo je kao preslikano. Nije bilo razlike! A potom se okrenuh da vidim kako napreduju zavšrni radovi i u tom trenutku mi bi žao što će već sutra ovo mesto ispunjavati samo promaja.
U svom tom "obojenom programu" jednostavno nije bilo mesta za kritike. Svi koji su prisustvovali ovom događaju makar i na pet minuta, udahnuli su vazduh sadržan molekulima inspiracije. Sigurna sam da su se mnogi zapitali posle toga da li u sebi poseduju talenat bilo koje vrste.
Veče se kao i obično završilo oko dvanaest posle ponoći, a nastavilo na istom mestu kao i prethodnih večeri. Na putu do svoje kuće, prošla sam pored prolaza. I videh ih sve, u punom prikazu. "Crni džezer", "Trombonista", "Plavac", "Čovek od lišća", "Pančo Vilja", "Merilin Monro sa Divljeg Zapada", "Bob Marli" i "Lav". Zastala sam na kratko da ih pogledam tako spremne za otvorenu izložbu mnogim ljudima. Mogla sam da osetim kako razgovaraju među sobom, dišu, srećni su jer su sada sređeni da se dopadnu mnogima, a ne samo nama, koji smo ih zavoleli čim smo ugledali tek prve linije njihovog života. Zamislih još jednom sve one ljude i čuh njihovu graju u glavi. Sa setom krenuh polako, ostavljajući za sobom ponosne murale.









26. avgust 2011.




Prethodne večeri je bio koncert Partibrejkersa, tako da nisam prisustvovala dešavanjima oko akcije oslikavanja. Ali sam saznala da se projekat nastavlja dalje i da se uveliko radi na zidu u gimnazijskom školskom dvorištu.
Večeras je bila planirana izložba na bazenu svih odrađenih murala, u okviru koje je takođe bila organizovana žurka. U dogovoru sa društvom, uputila sam se na ugovoreno mesto i tamo se srela sa ostalima. Žurka je krenula od pola deset uveče i prvi deo žurke je bio propraćen rep nastupom koji smo mi jedan deo preskočili zbog vremena koje je bilo ugovoreno za okupljanje. Kada smo stigli na bazen, rep nastup je već uveliko krenuo i mi smo najpre razgledali okolinu. Tada sam spazila na kom je mestu postavljena izložba i sa drugaricom prišla da razgledamo. Na velikom horizontalnom platou bilo je postavljeno mnogo slika. Pored murala, bilo je i napravljenih slika prilikom edukacije na temu zidnog slikarstva, kao i slika mnogih ljudi koji su prisustvovali akciji raščišćavanja i oslikavanja. Posmatrajući taj izloženi zid, razmišljala sam kako nijedna od slika ne nosi baš nikakvu pesimističnu poruku. Sve slike su odisale pozitivnim vibracijama, tako niko nije mogao reći bilo šta loše za celokupnu akciju. Tada sam se setila kako će biti još oslikavanja u gimnaziji, i bila sam presrećna zbog toga. Vratili smo se rep žurci, koja je trajala još narednih sat vremena, a onda je usledila pauza. Tokom večeri naišli smo na Meksikanca Heronima, kome je bilo ovo poslednje veče u Prokuplju, dok je njegov drug Tavo, otišao dva dana ranije. Svi smo nestrpljivo iščekivali da krene drugi deo žurke koji je trebalo da proprati drum and bass i dubstep muzika. Kada su se čuli prvi zvuci muzike uz koju nema stajanja, svi smo skočili i bili oduševljeni što se nakon dugog vremena desila žurka kakvu smo svi očekivali. Bilo je planirano da se u dva posle ponoći ugasi muzika na bazenu i u to vreme, sa velikim razočarenjem smo morali da napustimo mesto zabave. Ali smo nastavili naš "after" gde drugde, nego u gimnaziji. Te večeri je došao veliki broj ljudi da ispratimo započetu žurku. Posedali smo svi na sred terena i nastavili svoje priče duboko u noć. Veče sam prekinula kada je bilo najlepše, i krenula da poželim srećan put i drugom Meksikancu. Uz prijatne oproštajne reči, još jedno veče sa umetnicima je bilo završeno.

27. avgust 2011.

E, ovo je bio dan kao i svaki drugi. Ali ne za svakoga. Već samo za nas, jer smo svi znali kako će opet početi i kako će se završiti još jedno od kultnih večeri. Ali nekako ova rutina nije mogla da dosadi bilo kome. I svi smo želeli da se ovakve noći ne završe. Žurka na bazenu je prošla fenomenalno i kada smo napokon opet bili okupljeni, pričali smo samo o muzici koja se puštala na žurci. Krenule su ideje kako bi tako nešto trebalo da se pravi češće, jer smo svi željni dobre zabave. Kao što rekoh, slikanje se nastavilo u gimnazijskom dvorištu. Bile su određene slike koje su već krenule da se rade, ali ovog puta bez muzike koja je u pozadini dočaravala atmosferu kao u onom prolazu između dva zida. Međutim, to nije predstavljalo nikakav problem ljudima koji su želeli da budu u društvu umetnika i upotpune svaki tren svojim pozitvnim duhom. I tako su opet došla kako stara, tako i nova lica. Bilo je dozvoljeno da se slika samo na jednom zidu koji nije bio pod zaštitom škole. Ostali zidovi su nažalost, morali da ostanu prekriveni neukusnim natpisima. Vojska kantica sa bojama, četkica i isprljane majice kreativnih ljudi su još jednom stupili na svoje tle. I ovog puta vodili su rat protiv mnogih potpisa i žvrljotina ispisanih crnim sprejevima. Definitivno je tu falilo malo života. I onda su malene sličice polako iskakale sa papira i prelazile na isprljanu površinu. Pojavile su se pertle patika, žice gitare koju će svako poželeti da ima, narandžasti blokovi iz kojih vire zeleni marsovci, crna kosa afro devojke i Marvinov kombi. Još uvek nije bilo odlučeno šta će se raditi sa ostatkom zida, ali već sutra će se znati ko će i šta slikati na toj strani. Prisutni ljudi koji nisu slikali, imali su drugo zaduženje. Da ostanu tu do kraja večerii podrže energiju koja se širila u vazduhu poput strujnih talasa. I dok smo posmatrali svu tu raskoš boja koje su nanosile tanke i debele četkice, utvrđivala se umetnička carevina mladih imperatora. I dok se likovno carstvo širilo, vreme je prolazilo isuviše brzo, protiv naše volje. Mnogi su već otišli svojim kućama, ali znali su da će se vratiti već sutra, makar i na kratko.. Ja postadoh umorna, ali ne i crteži koji su željno iščekivali da osete svoj potpuni sjaj. Sa nimalo volje da krenem, ali oči već se sklapahu, pođoh i ja. Ali moje misli i duh, ostaše da posmatraju šareni mozaik..










28. avgust 2011.

Svi murali naravno nisu bili rađeni samo tokom večeri. Sa radom se kretalo još od popodnevnih časova, po najvećoj vrućini. I veći deo posla je po dnevnom svetlu morao da se odradi, zbog nijansi boja koje nisu isto izgledale kao kada bi pao mrak. Tako je crvena na primer izgledala kao narandžasta, a tamno plava, kao potpuno crna.
Patike, koje je radila crvenokosa devojka zvana Alex, upijale su razne boje koje su se prosto slivale jedna u drugu. Crvena gitara, rađena rukama Maje Milovanović, dobijala je svakim trenom sve više detalja. Toliko preciznih detalja, koji su izgledali potpuno isto kao sa slike. Blokovi iz kojih su virile samo skice planiraih marsovaca, na kojima su vredno radili Nemanja Koprivica i Marko Jovanović, izgledali su kao prava naradžasta fasada. Već završenom afro devojkom sa crnom kovrdžavom kosom, čiji je vlasnik umetničko ime "Ela", divili su se svi, pa tako i dečica koja su se igrala u školskom dvorištu. Takođe, Elin hipi kombi na čijoj se doradi kasnije pridružila i Alex, pridobijao je svoje vijugave linije koje su se nizale iz jedne tačke. Pored kombija, takođe završena devojka Danila Cerovića, predstavljala je pravu atrakciju muškim osobama. I dok se sa velikim optimizmom i dalje slikalo, ljudi su opet počeli da svraćaju ovamo u velikom broju. Najveći razlog dolaženja na ovom mestu svaki dan bio je podrška mladim umetnicima i zbog neiscrpnog dobrog raspoloženja koje je vladalo u ovom krugu. Tek ove večeri sam pričala malo više sa gore pomenutim ljudima koji su slikali murale. Svi su zaista, na prvu reč nepristupačno delovali, ali kasnije se ispostavilo da mogu biti i veoma komunikativne osobe. Tokom večeri, najveću pažnju su mi privukli marsovci, na kojima je trebalo i te kako raditi još. A onda sam prišla do Nemanje, i pitala ga da li mogu da se priključim dovršavanju ovog murala. Izašao mi je u susret, dao četkicu u ruke i objasnio šta treba da radim. Sa kanticom boje u jednoj ruci i četkice u drugoj, krenula sam da bojim instant marsovce. Iznenadila sam se koliko može da prija osećaj likovne kulture. Sada sam otprilike znala kako se osećaju i drugi dok slikaju svoje parče zida. A onda mi je u jednom trenutku Nemanja prišao i rekao da ću morati i sutra popodne da dođem kako bismo završavali našu sliku, jer sam sada i ja postala saučesnik u slikanju ovog murala. Zbunjeno i sa osmehom sam pristala na taj poziv. Onda sam se vratila da još malo ostanem sa svojim društvom kojim je već vladalo veliko pozitivno raspoloženje. Ostala sam još nekih sat vremena, a potom otišla i ja, ostavljajući dobru atmosferu za sobom, koju ću zateći i sutra kao da je nikada nisam ni napuštala..








29. avgust 2011.

Oko sedamnaest časova posle podne, u dogovoru sa Nemanjom krenula sam do gimnazijskog dvorišta. Tamo su već bili ljudi koji su radili na svojim muralima, i čekali svoja oružja uz koja su na zidovima pravili prave vatromete od boja. U nekoliko gajbica stigle su i kantice, četkice i voda koja je bila potrebna za slučaj ako je neka nijansa trebalo da se razblaži. Svi su bili postvaljeni na svoje zadatke, a ovog puta došlo je i do muzičkog hita koji je obeležio ovu akciju. Melodija se čula samo sa telefona, ali dovoljno snažna da svima uđe u najmanje pore. To je bila pesma sa nazivom Gold Dust ( zlatna prašina ). Uz njen ritam si morao makar jednom da cupneš. Društvo su nam i ovog dana pravila deca koja su i sama prenela svoju dečiju maštu na jednom malenom zidu. Za onaj ostatak zida koji nije bio isplaniran, Nikola Kaličanin, poznatiji kao Kečap, je već odabrao sliku i krenuo sa radom. To je trebalo da predstavlja neki urbani plavi grad. Ostao je prostor između tog grada i slike Danila Cerovića, kome je trebalo da svojim muralom završni pečat stavi jedan od organizatora akcije, Miloš Kostić.
Nastavili smo sa marsovcima koji su već dobili svoje žute kljunove i zeleno perje, ali Nemanja nije bio siguran da li je jedan deo njihovog tela narandžast ili neke druge boje. Rekao je da će sutra proveriti na internetu. Takođe je imao u planu još jedan umetnički detalj, koji smo ipak rešili da ostavimo za sutra. Maja je bila već pri kraju svojih detalja oko gitare, dok je kombiju trebalo još mnogo do završetka. A onda je naišla ideja da se za volanom kombija nađe glavni marsovac Marvin.
Već je padao mrak, a nama je vreme i ovog puta brzo prolazilo. Da zabava bude još veća, Alex je rešila da učini svim generacijama željne spontanosti, nacrtala je na podu igru zvanu tvister, koju smo imali prilike da vidimo u američkim filmovima. I tako su se našli zeleni, žuti, plavi i crveni krugovi i sa strane mali kvadrat na kome se vrti flaša kako bi igra počela. Tvister je narednih dana postao prava atrakcija u kasnim satima kada bi raspoloženje večeri dostiglo vrhunac.
Postignut je dogovor i za sutrašnje popodnevno okupljanje radi privođenja kraju svih radova, jer je akcija morala po ugovoru da se okonča trideset prvog avgusta. Četkice su se odmarale u svojim vodenim posudama i slušale zabavu koja se nastavila opet do kasno u noć..












30. avgust 2011.

U isto vreme kao i prethodnog dana, našla se mala grupa slikara da završi započeti posao. Ovog puta se zaista osećao kraj akcije i svi su žurili da spreme još jednu otvorenu izložbu. Ivan Radenković je naslikao i psa baš na početku zida. Još uvek se nije znalo šta će se raditi na delu na kojem je trebalo da radi Miloš Kostić, mada je Ivan rekao da će se pobrinuti i za to. Patike su već još pre par dana bile spremne i mnogi su već želeli da ih imaju. Gitari je bilo potrebno još vrlo malo dorade, kombi je sada bio u potpunom hipi stilu. Mnogo cvetova oko njega i marsovac Marvin koji je već sedeo za volanom. Plavi grad je već sada zaista ličio na pravo urbano mesto. Doradi murala na kojem smo radili Nemanja i ja, nije prisustvovao i treći član, Marko Jovanović, ali smo vredno radili i u njegovo ime. Deo tela marsovaca za koji nismo bili sigurni da li je narandžast, ipak se ispostavilo da je ljubičaste boje. Onda smo obojili i vanzemaljske kapice u ljubičasto. Njihove oči dobile su svoj sjaj. Što se tiče onog umetničkog detalja o kojem je Nemanja juče pričao, zapravo se radilo o crvenoj liniji koja bi se našla na plavoj pozadini. I onda smo krenuli da pravimo crvene linije, koje su stvarno podsećale kao da su iz crtane serije. Na kraju je ostalo da se još jednom plava pozadina pređe. Međutim, dosta se radilo i napravili smo malo dužu pauzu od crtanja. U međuvremenu, pričali smo mnogo viceva, a s vremena na vreme i bacili pogled ka umetničkim delima. U poređenju sa onim tužnim zidom na kome se našlo mnogo imena, nepoznata ljudima koji bi prošli pored, ovaj zid je zračio sferom boja koja je imala dozu hipnoze. Nakon izvesnog vremena ustali smo da nastavimo završetak radova. Udruženim snagama, plava pozadina vanzemaljaca je bila gotova. Sat vremena kasnije, Majina gitara je bila završena, kao i kombi koji je bio spreman za vožnju. U urbani grad su već mogli da se dosele ljudi koji bi sigurno zavoleli mističnost tamnih boja. Za sutra je ostalo da se odradi Kostićevo parče zida, čiju je odgovornost preuzeo Ivan. Poslednji dan, biće obeležen kao i do sada, opuštenom atmosferom u kojoj se mogu osećati dobrodošlo svi oni koji zrače pozitivnim duhom..










31. avgust 2011.

I sada, ove večeri opet smo svi tu. Radi se na poslednjem zidu za ovu sezonu, ali niko nije ostao bez osmeha na licu. Sada je bilo manje ljudi nego očekivano. Oni koji su prisustvovali došli su da isprate završno veče akcije zidnog slikarstva. Ivan je slikao likove iz grupe The Prodigy i svi su mu malo pomagali u tome. Ostatak murala je gotov i oni sada mogu da se pridruže ponosu kojim zrače murali iz "prolaza". Već sutra jedan sadržaj večeri neće činiti potpunu sliku rutine u kojoj smo svi uživali.
Krenulo je kao i obično, okupljanje, razgovor, posmatranje gotovih murala. Na sve strane su bile postavljene kantice sa bojama, neke od njih su bile poluprazne a neke i potpuno neiskorišćene. Mnoge od četkica se ovog puta neće upotrebiti i one će morati da čekaju sledeću godinu. Ivan i još par ljudi su vredno radili na poslednjem muralu, iako je još mnogo posla imalo da se odradi. Ljudi su posmatrali progres, a u međuvremenu su se kroz razgovor čule rečenice koje su obećavale nastavak druženja uprkos završetku akcije. I zaista. Svi smo bili svesni činjenice da kada se ovaj dan završi, nikada nas više neće biti u onolikom broju koliko nas je bilo za vreme poslednjih dana avgusta meseca.
I na prvu asocijaciju ovaj datum podseća na završetak leta, ali i na završetak jednog divnog perioda druženja sa talentovanim ljudima, upoznavanja mnogo novih ljudi, podsticanja inspiracije kod mladih, razvijanje kreativnosti u jednom malom mestu zvano Prokuplje. Ova akcija je bila okidač optimizma koji je munjevito dopirao do svakog ko je došao da svojim pogledom na samo jedan od murala doprinese energiji koja je održavala pozitivan duh kako među umetnicma, tako i među drugima koji su došli da daju maksimalnu podršku. Verujem da su svi imali nezaboravne večeri ispunjene velikom umetnošću i da će se ovaj kraj leta prepričavati još dugo. Postoji još mnogo zidova u Prokuplju koji čekaju svoj obojeni trenutak. I na njih će doći red već sledećom akcijom.
Sigurno se pitate šta je bilo sa završnom slikom na gimnazijskom zidu. I ona je dobila svoj sjaj, već sa prvim sunčevim zracima..

Druženje se nastavlja i dan danas. Skupe se ljudi, možda ne baš tako često kao ranije, ali ipak se skupe. Zabava i dalje odiše optimizmom. Ukoliko vas interesuje kako to izgleda, znate gde nas možete naći.

1 коментара:

Miloš Miladinović је рекао...

Uglavnom jedna dobro i kvalitetno provedena nedelja :)

Постави коментар

Blogger news

Pažnja

Creative Commons лиценца
Ово Neke moje stvari - Blog , чији је аутор Milos MIladinovic, је лиценцирано под условима лиценце Creative Commons Ауторство-Без прерада 3.0 util.Unported .
Засновано на делу на nms-s.blogspot.com.

Blogger templates